Aktivna Ljubav za bližnjega više nije prakticirana od ljudi, jer svatko teži jedino vlastitoj dobrobiti (dobru), dakle, presnažno se razvilo samoljublje. Taj stav ljudi je suprotan izvornom uređenju i izvornom određenju, budući je biće proizašlo iz Ljubavi, i njegova aktivnost bi trebala biti Ljubav-no djelovanje… ono je nastalo iz sve-obuhvaćajuće Božje Ljubavi, i trebalo bi iznova zračiti Ljubav… Ljudska ljubav je međutim mala, i usko ograničena, ukoliko se ona proteže jedino na vlastito tijelo, stoga ona nije usrećujuća, nego jedino zahtijeva… Ona nije davajuća, nego uvijek potražujuća, i ona nikada neće biti jednaka Božanskoj Ljubavi. Izvornom stanju i određenju suštine (suštinskoga, biti) više odgovara aktivna Ljubav za bližnjega, i zbog toga jedino kroz takvu, biće može sebe učiniti slobodnim od samoljublja, i iznova se približiti izvornom stanju. Ona je nesebična i želi jedino usrećiti, te posljedično mora biti Božanskog porijekla, stoga istjecati iz jednog srca koje se osjeća povezanim s Bogom, i kroz to može primati Ljubav-no Božje zračenje. Božanska Ljubav uvijek razdjeljuje, baš kao što je i aktivna Ljubav za bližnjega neprestano razdjeljivanje onoga što čovjek sam posjeduje ili prima. Samoljublje naprotiv, ne daje, nego uzima sve za sebe samoga, ono ne usrećuje, i ni na jedan način se ne treba nazivati Božanskim, nego ono još uvijek dokazuje pripadnost onome koji je odbacio Božansku Ljubav i (pot)pao u ne-Ljubav (nemilosrđe, bezdušnost). Bog je u svojoj pregolemoj Ljubavi stvorio ljude kako bi suštinu iznova premjestio u izvorno stanje, kako bi joj iznova dao ono što je jednom proigrala, budući Njegova Ljubav stalno želi davati, a nesretno stanje ne odgovara Njegovom Ljubav-nom osjećanju. No, suštinsko može iznova primiti Njegovo zračenje Ljubavi, i stoga biti u sretnom stanju, tek onda ako je ono sebe oblikovalo u Ljubav, ako ono samo razdjeljuje Ljubav u potpunoj nesebičnosti (nekoristoljubivosti). Tek onda njegovo osjećanje, njegovo razmišljanje i djelovanje odgovara njegovom izvornom stanju, koje je bilo najdublja i najčišća Ljubav, i stoga je biće bilo nalik Bogu, i moglo je biti Njemu blizu. Ali, ovo stanje treba iznova usrećiti biće, budući je ono konačni cilj sve iz Boga proizašle suštine, a ono može biti postignuto jedino ako se čovjek vježba u Ljubavi, ako on nesebično razdjeljuje bližnjima ono što on sam posjeduje, i što njemu samome izgleda poželjno. Jer, davajuća Ljubav je Božanska, i tako ona mora i davatelja oblikovati u Božansko biće, ona mora srce poticati na sve gorljiviju Ljubav-nu aktivnost, i sve više smanjivati udaljenost od Boga… Čovjek aktivan u Ljubavi treba pronaći sjedinjenje s Bogom kroz svoje djelovanje u Ljubavi, i biti zahvaćen Božanskom Ljubavlju, koja njega sve više prožima, sve dok biće u potpunosti ne postane Ljubav, dok ono opet ne postane ono što je izvorno bilo… iz Božanske Ljubavi proizašlo duhovno, koje stoji u najužoj povezanosti sa Bogom, koje može djelovati i stvarati poput Njega.
AMEN
Ovu objavu možete pronaći u knjižici “Evanđelje Ljubavi 5”.